Želiš promjenu, ali i dalje si na istom...

Često od klijenata čujem: „Primjenjujem sve te silne tehnike za mindfullnes i smirenost, ali opet čim sam u blizini te osobe, vratim se na staro…“ ili „Ja razumijem da sam taj obrazac pokupila od svoje mame jer i ona tako, ali nikako da se promijenim…“

U nezadovoljstvu i frustraciji, mi se zaista trudimo i radimo sve da se uravnotežili i osjećali bolje, ponekad nam uspije, ponekad nam dugoročno bude samo još teže. Žedni smo promjene, vidimo da ovako više ne ide, nezadovoljstvo u odnosu ili nekoj situaciji je sve veće, ali ona istinska prava promjena nikako da se dogodi. Niti neće, dok god preskačemu jednu stvar.

U psihoterapijskom procesu, primjetila sam da postoji jedna faza koja je klijentima možda najteža i najbolnija. Ponekad čak teža za podnijeti, nego bol i frustacija s kojom su došli i zato rađe odlučuju ostati u boli. Što je to toliko teško, a neophodno za promjenu i rast?

Prihvaćanje.

Ne na kognitivnoj i racionalnoj razini, već istinsko prihvaćanje cijelim svojim bićem, svakom stanicom tijela. Kada to osjetite, jednostavno ćete znati da je to to. Ali tu već pričamo o krajnjem cilju, no put je, ne nužno duuuugačak, koliko bih rekla trnovit.

Na sam spomen prihvaćanja situacije ili osoba takvima kakve jesu, većina osjeti otpor. Pa kako mogu prihvatiti da je moj partner spavao s drugom ženom? Kako mogu prihvatiti da sam dobio otkaz na poslu kojeg obožavam? Kako da prihvatim tešku dijagnozu? Kako da prihvatim da najbolja prijateljica ne želi više imati kontakt samnom? Kako da prihvatim da mi je dijete ovisnik? Dok god prihvaćanje shvaćamo kao pasivnost, odustajanje ili predaju, ono će biti teško, jer nitko ne želi odustati od stvari koje su nam važne. No, istina je da je prihvaćanje zapravo veeeeoma moćan alat za osobni rast i promjenu.

Prihvaćanje realnosti i trenutnog stanja, takvog kakvo jest, ključno je da se bi se mogli suočiti s izazovima i izgradnju boljeg života. Znači li onda prihvaćanje odobravanje ili prepuštanje, poput pasivnog čina? Nipošto. Ono znači da priznajemo stvarnost i sagledavamo stvari onakvima kakve jesu, bez iskrivljavanja i poricanja. To znači da si dopuštamo osjetiti sve emocije i misli. I najvažnije, prihvaćanje znači odbacivanje otpora, odnosno da se prestanemo boriti protiv onog što je izvan naše kontrole.

Prihvaćanjem si smanjujemo smanjujemo patnju koja uglavnom i je posljedica našeg otpora prema stvarnosti. Bol je neminovna i nemoguće ju je izbjeći, niti je to cilj, ali patnja je posljedica naših ideja, uvjerenja i vjerovanja koje smo pridodali našoj boli. Prihvaćanje nam također omogućuje da jasnije vidimo situaciju i donosimo bolje odluke. Jedna od važnijih stvari kod prihvaćanja je stvaranje prostora za promjenu, a upravo prihvaćanje je prvi korak prema promjeni. Tek kad prihvatimo gdje smo, možemo krenuti prema onome gdje želimo biti. Posljedično, suočavanje s okolnostima kakve jesu i prihvaćanje teških iskustava omogućuje nam da rastemo i razvijamo se.

Neprihvaćanje uključuje otpor. Otpor prema preuzimanju osobne odgovornosti za svoj život, za svoje zadovoljstvo u datim okolnostima. Dok god druge smatramo odgovornima za našu sreću, drugi će nam i biti u fokusu, a samim time ćemo se i baviti ponašanjem drugih, a ne svojim, jer dok god smo uvjerenja da su drugi ti o kojima ovisi moja sreća, sasvim je logično onda da smo na njih i usmjereni.

Pitam se onda što u biti mi trebamo prihvatiti? Okolnosti u kojima smo se našli i ljude oko nas ili osobnu odgovornost, odnosno da ipak imam neku mogućnost izbora u svemu tome?

Oboje. I zato je prihvaćanje teško. Ono nije jedna odluka i nije linearano. To je proces.

Proces suočavanja s vlastitim idejama o svijetu (kojih uglavnom nismo svjesni) i kako bi taj svijet trebao funkcionirati, ali itekako živimo i ponašamo se u skladu s njima. Te ideje gradimo cijeli život i zato je njihovo korijenje duboko, a ponekad upravo zbog tih ideja odbijamo prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. Također, to je proces prihvaćanja posljedica svojih izbora, kako pozitivnih tako i negativnih. I možda najteži dio procesa je suočavanje s činjenicom da ne možemo kontrolirati sve okolnosti i ljude u svom životu.

Oni koji su prošli taj put promijene znaju da su trebali dobro zasukati rukave, ali se isplatilo, jer su sada svjesni onoga što je u njihovoj kontroli, a što nije. I zato, prihvaćanje nije pasivnost, već akt hrabrosti i snage. To je temelj za osobni rast, promjenu, ispunjeniji život i bolje odnose s drugima i sa sobom.